Rogač je zimzelena dugovječna voćka, doživi i više od 200 godina. Drvo rogača visoko je 5 – 10 m, a u povoljnim prilikama i do 15 m. Kora mu je crvenkastosmeđa. Grane su jake, ravno položene, pa starijim stablima pada krošnja sve do tla. Ima sastavljene, parno peraste listove, s 3-5 pari lisaka, plojka blistavo tamnozelena, a naličje modrozeleno, imaju malene palistiće koji otpadnu.  Uspravni grozdasti cvatovi duljine su  6 – 8 cm,  rastu postrance na starijim granama, a sastavljeni su od malih tamnocrvenih jednospolnih, rijetko dvospolnih cvjetića. Rogač je dvodomna biljka. Drvo cvate od srpnja do kasne jeseni, a plodovi sazrijevaju vrlo sporo, tek u ljeto ili jesen iduće godine, na stablu se istovremeno mogu vidjeti i cvatovi i plodovi. Plod rogača je plosnata, žilava, kožasta,blago povijena, tvrda, glatka, pomalo sjajna i suha tamnocrveno – smeđa mahuna, dužine je 12-20 cm.  U mahuni ima 10 do 15 veoma tvrdih, sjajnih, crveno-smeđih sjemenki. U Hrvatskoj se uzgajaju  četiri sorte rogača, od kojih su domaće sorte: Komiški tusti, Šipanski i Mekiš, te Puljiški podrijetlom iz Italije. Sve navedene sorte se odlikuju redovitim i obilnim urodom. 

Nama su rogač donijeli Grci koji su na Jadranu osnivali svoje kolonije. Osnovali su tako i Issu, najstariji grad u Hrvatskoj, te u nju uz ostalu kulturu donijeli i kulturu rogača koja se na Visu i danas održava. U doba mletačke vlasti Komiža je bila najveći uzgajivač rogača u Dalmaciji, a sadnja se poticala čak i na način da je bila uvjet za ženidbu.  

Naziv je rogač vjerojatno dobio od grčke riječi keration, koja znači rog, zbog specifičnog oblika mahune. U nekim je jezicima naziv izveden iz izvornika pa tako imamo engleski carob ili talijanski carruba, a u nekima je izveden iz prijevoda kao naš rogač, češki rohovnik ili bugarski rožkov.  

Lokacija: