Knežica

Nikako naći tu stazu za Knežicu iz pravca Komiže, ali ne odustajem :)

Trajno se dozivamo moja uvala i ja. Neizmjerno se volimo. Ona je meni Knezica, a ja njoj Kneginja. Njoj je to ime, meni uloga što mi ju je namijenila. Klanjam joj se svakoga jutra i mnogih večeri kao njezin najvjerniji podanik. Divlja je i surova. Hridi oštrih, obala nepristupačnih, borova raskošnih, visokih, često zaraženih gusjenicama što u smeđim grozdovima vise na njihovim granama. U njezinu moru ima algi, divljih «pomidora» i nazubljenih «krastavaca», periski zakopanih u pijesku, šarenih knezova, donžula i pirki, crnjula, blesavih mladih hobotnica što štiplju za nogu. U njezinu je prostranstvu i dubinica - malo žalo na dnu gdje uvijek pronađem siguran izvor hrane, ali i dubina, gotovo sto metara, od koje zazirem. Na njezinu žalu pod niskim grmom gdje običavam skrivati vršu ili osti, a za koje sklonište zna svatko, trajno je živjela Dorica – mala smiješna bjelouška koja bi me ujutro dočekala pijući plitko, još dovoljno slatko more, a kad bi me naslutila – odjurila bi brže bolje u sigurnost svoje modrozelene martine.